Irena Filipec-Ursić, profesionalna prevoditeljica i sudski tumač za NJEMAČKI <> HRVATSKI < RUSKI.

U Hrvatskoj postoji jedno pitanje koje ne možeš izbjeći: Odakle si?

Čujem ga gotovo svaki put kad upoznam nekoga novog ili kad sjednem u taksi. Nakon dvije, tri riječi već čujem: “Odakle ste?” Nekima je to samo dio razgovorne znatiželje, a meni – početak male životne priče, pa odmah pitam: “Hoćete kratku ili dužu verziju?”

Imeđu Beča i Brača

Rođena sam u Austriji kao dijete majke Dalmatinke i oca Samoborca. Tako sam od malih nogu naučila živjeti između riječi, jezika i kultura, između država, Alpa i Jadrana. I možda baš zato prevođenje nikad ne doživljavam samo kao posao, nego kao način života.

Odrasla sam dvojezično u svom lijepom rodnom gradu Linzu.

Dok sam išla u gimnaziju, moja je majka primljena u austrijsku državnu službu kao savjetnik za strance. Svako malo joj je trebala moja podrška za sitne korekture i prijevode na njemačkom. Redovito bi me vodila sa sobom na sastanke ili tumačenje.

Brzo sam shvatila da s prevođenjem i tumačenjem upoznajem raznorazne ljude i područja znanja, da taj posao mogu raditi na bilo kojem mjestu – na terenu, u uredu, kod kuće – i da ću za to još biti i plaćena.  Sklonost jezicima i želja za studiranjem odvela me nakon mature iz rodnog Linza u Beč.

Prevoditeljski studij u Beču

U to vrijeme došlo je do kraja hladnog rata i pada komunističkih režima u istočnoj Europi. Bilo je jasno da se ruske granice i tržišta otvaraju prema zapadu i da će potrebe za tim jezikom biti ogromne, a da je stručnjaka za ruski jezik malo. Upisala sam prevoditeljski studij na Bečkom sveučilištu. Počevši od nule, morala sam usvajati osnove ruskog da bi uopće mogla krenuti s prevoditeljskim kolegijima. Vrlo brzo sam angažirana za studentske poslove prevođenja i tumačenja ruskog!

Svoj sam hrvatski kao 1. strani jezik na faksu konačno mogla „izbrusiti“ s obzirom da ga nikada nisam učila u školi. Do fakulteta sam hrvatski govorila, čitala i pisala samo kao običan jezik svakodnevnice u kući s roditeljima i bratom ili s rodbinom i prijateljima tijekom praznika u Hrvatskoj .

S vremenom sam uz faks i studentske poslove prevođenja u najvećoj bečkoj večernjoj školi vodila tečajeve hrvatskog za odrasle i njemačkog za strance.

Prevoditeljski sam studij na Bečkom sveučilištu završila 1995. s magistarskom diplomom za jezike
NJEMAČKI (materinski ili obrazovni jezik)
HRVATSKI (1. strani jezik)
RUSKI (2. strani jezik)

10 godina radnog iskustva u Austriji i Njemačkoj

Klijenti koji su me kao studenticu povremeno angažirali za ruske prijevode, odmah nakon diplome su me na stalno radno mjesto zaposlili kod sebe u svojoj međunarodnoj kompaniji u samom centru Beča, u Mariahilfer Strasse.

Kao asistentica rukovodstva bila sam nadležna za svu poslovnu komunikaciju na ruskom. Obavljala sam zadatke vezane za poslovne razgovore, ugovore, dopisivanje, a redovito sam naše ruske klijente vodila i u obilazak pogona, sajmova, restorana i turističkih znamenitosti po cijeloj Austriji i Njemačkoj. To su bila moja prva radna iskustva u Austriji i Njemačkoj.

Brzo se javila želja za odlaskom iz malene Austrije u inozemstvo i čim se ukazala prilika, preselila sam se u Njemačku koja pruža još viši standard i bolje mogućnosti poslovanja nego Austrija. Posao sam našla istog časa i narednih 10 godina radila u Frankfurtu na Majni u velikim multinacionalnim kompanijama – i dalje kao asistentica rukovodstva, nadležna za poslovnu administraciju i komunikaciju na ruskom jeziku. Uz stalni posao u sam od 2003. povremeno pravila i hrvatske prijevode kao sudski tumač. Dogodila se i obitelj! Udala sam se i rodila su se naša djeca.

Život između 3 kulture i “povratak” u Hrvatsku

Djeca su rasla i shvatila sam da se želim skrasiti na jednom mjestu i da mi život između 3 kulture – njemačke, austrijske i hrvatske – sve teže pada. U Njemačkoj smo živjeli u vrlo dobrim uvjetima. Ipak smo počeli razmišljati o preseljenju u Hrvatsku, u kojoj sam ja, za razliku od supruga, ranije boravila samo za vrijeme praznika i godišnjih odmora. Zato nisam klasični povratnik. Djeca su još bila mala i mislili smo, ili sada ili nikada.

Jeste li znali da, jednom kada odu, Hrvati u Njemačkoj prosječno borave 30 godina? Srećom se to nama nije dogodilo. Umjesto da postanemo dio te statistike, odlučili smo okrenuti priču – spakirati kofere i hrabro započeti novo poglavlje u Hrvatskoj.

A kako izgleda život tamo gdje drugi dolaze na godišnji, otkrivam u nastavku ove priče.