„Jeste li ikad požalili što ste se vratili?“

To je pitanje koje najčešće čujemo otkad smo spakirali sve naše stvari u Njemačkoj i preselili se u Dalmaciju. „Ne, baš nikada.“ Jer mi danas živimo tamo gdje drugi dolaze na godišnji odmor.

Što je više godina prolazilo, to nam je Njemačka postajala nekako daleka – ne samo fizički, nego i emocionalno – a Dalmacija sve bliža.

Prva stanica našeg povratka bio je Split. Stan u samom centru, tik do glavnog trga zvanog „Pjaca“ i do zidina Dioklecijanove palače, bio je naš mekani prijelaz između dva svijeta. Meni je to razdoblje danas u glavi sažeto u 3 riječi: kava, sunce, more. Djeca su bila mala i svi skupa smo uživali u gradu i ljudima. Kroz duge šetnje i kave uz more učila sam novi ritam dana: ovdje se živi sporije, ali punije.

Njemački između Splita i Brača

Istodobno, nismo se odrekli svojih starih „sidrišta“. Često smo odlazili na naš voljeni Brač, u Samobor i u Austriju k rodbini. Njemačka je, iako nama uvijek lijepa i draga, sve rjeđe dolazila u obzir. Jednostavno je bila predaleko – i kilometarski i životno. Naš se kompas, gotovo neprimjetno, okrenuo prema jugu. Umjesto dalekih autobahna, u glavi su nam češće bile slike trajekta, mora i otoka.

U Hrvatskoj se za mene otvorio potpuno novi poslovni svijet. Dok sam prvih deset godina nakon fakulteta u Austriji i u Njemačkog najviše radila s ruskim jezikom – koji je tada bio moj glavni i vrlo unosan jezik – hrvatski je u njemačkom govornom području bio tek „mali“ i slabo tražen jezik. Dolaskom u Split situacija se potpuno preokrenula.

Posla s ruskim gotovo da više nemam, pogotovo otkako je Hrvatska postala članica Europske unije i uvela stroži vizni režim za ruske državljane. A s početkom rata u Ukrajini, i to malo što je ostalo potpuno je nestalo.

Zato mi se od prvog dana u Hrvatskoj otvorilo golemо tržište za njemački jezik. Turisti, “vikendaši”, ulaganja u nekretnine, klijenti koji šire poslovanje u Hrvatskoj – odjednom se sve vrtjelo oko njemačkog.

Njemački mi je danas možda i najprirodniji radni „alat“. Nakon gotovo četrdeset godina provedenih u Austriji i Njemačkoj, taj je jezik ušao u mene do te mjere da se rad s njemačkim kod prevođenja odvija bez ikakvog napora jer riječ je i dalje o mom primarnom jeziku, mojem drugom materinskom jeziku.

Prevođenje između hrvatskog i njemačkog za mene je spontano i fluidno, bez svjesnog „preklapanja“. U svakodnevnom poslu to znači da mogu raditi brzo, precizno i opušteno, oslanjajući se na iskustvo, a ne na napor.

Imala sam prilike u Splitu raditi kao prevoditelj i tumač za njemački, između ostalih za župana, njemačkog i austrijskog ambasadora, gradonačelnicu Berlina, za Slobodnu Dalmaciju, Bauhaus Split i za mnoge povratnike i iseljenike koji su se pokušavali snaći sa svojim dokumentima. Godinama sam surađivala s jednom splitskom tvrtkom specijaliziranom za sudske i ovjerene njemačke prijevode.

Tada smo započeli i nešto vrlo konkretno: obnovu obiteljske kuće u Selcima na istoku Brača i male kućice na osami, uz samo more, u uvali Studena na južnim obroncima Brača. Te dvije kuće zapravo su dvije priče o ukorjenjivanju. Selca su priča o ljudima i kamenu, o tako slikovitom, pomalo urbanom i ne previše turističkom kamenoklesarskom mjestu na uzvisini nedaleko od mora.

Studena je priča o tišini, šumu vjetra, zvuku valova i osjećaju da si na pravoj osami, a ipak tako blizu civilizacije jer brodom stigneš za 15ak minuta.

Svakim kamenom koji je pronašao svoje mjesto u starim zidovima, i mi smo nalazili svoje mjesto ovdje. Polako smo prestali biti „oni koji povremeno dolaze“ i počeli postajati „naši“.

Od turizma do vlastitog poslovanja

Prekretnica je bila natječaj za posao u turističkoj zajednici u Selcima. Taj je natječaj bio signal da je vrijeme da se krug doista zatvori. Nakon 30 godina Austrije, 10 godina Njemačke i tri i pol godine života u Splitu, Brač više nije bio otok na koji od rođenja povremeno odlazim – postao je mjesto na koje se selimo.

U svom radu u Turističkoj zajednici, vidjela sam sebe kao recepciju na istočnom ulazu na Brač – prvu osobu s kojom se mnogi susretnu kad tek zakorače na otok.

Znala sam što gosti očekuju i kako im ga predstaviti jer sam i sama godinama dolazila ovdje više-manje kao gost, prije nego što sam postala „domaća“.

S vremenom sam ušla u samu srž turizma, lokalne zajednice i funkcioniranja javnih ustanova i politika u Hrvatskoj. Taj politički dio nije uvijek bio lak, ali u tom poslu sam iskreno uživala. Donio mi je ogroman krug poznanstava – od pružatelja raznoraznih turističkih usluga, ugostitelja, iznajmljivača – domaćih i stranih, do njihovih gostiju iz cijelog svijeta – i naučio me koliko se različiti svjetovi mogu susresti na jednom malom otoku.

Čak i uz sve bolje turističke i financijske rezultate Turističke zajednice otkako sam došla, sve me više pratilo neslaganje s lokalnom politikom. Istovremeno sam kroz godine rada u turizmu stvorila široku mrežu dobrih poslovnih kontakata. Kontinuirano sam prevodila još od studentskih dana, pa i paralelno s poslom u TZ. Sve to zajedno dalo mi je vjetar u leđa da se osamostalim nakon šest godina rada u Turističkoj zajednici i otvorim vlastiti prevoditeljski obrt. U isto vrijeme imenovana sam stalnim sudskim tumačem u Hrvatskoj i od tada sam u potpunosti posvećena prijevodima i tumačenju za kombinaciju njemački/hrvatski. Više ne radim za druge, nego za sebe.

Najčešće radim od kuće, ali sam vrlo često i na terenu. Povremeno tumačim kod javnih bilježnika i na sudu u Supetru i u Splitu. Moji su klijenti uglavnom stranci – oni koji već žive ili posluju u Hrvatskoj, ali i oni koji tek planiraju doći. Često prevodim i za naše ljude koji surađuju s Nijemcima i Austrijancima, bilo u Hrvatskoj ili izvan nje. Upravo ta kombinacija „malog“ otoka, međunarodnih klijenata i rada na relaciji Brač–Split-Dalmacija-Austrija-Njemačka stalno me podsjeća da danas prepreka zapravo nema – pogotovo kad ih možeš premostiti jezikom.

Na kraju dana, shvatila sam da se moj posao vrti oko istog osjećaja s kojim sam i sama nekoć dolazila na otok – onog uzbuđenja kad ulaziš u novu priču, novo ljeto, s novim ljudima. Neki moji klijenti dolaze s hrpom dokumenata, drugi samo s idejom da bi „nešto pokrenuli“ u Hrvatskoj, treći se nađu usred birokratskog kaosa na koji ih nitko nije pripremio.

U svim tim pričama moja je uloga često slična onoj prve recepcije na ulazu na otok: objasniti, prevesti, ublažiti nedoumice, dati savjete i preporuke, pokazati da iza svega ipak stoje ljudi. Volim trenutak kad vidim da netko konačno razumije koji posao sklapa, što potpisuje i konzumira, koje su mu opcije ili kako dalje – i kad je zadovoljstvo vidljivo u glasu ili u očima. U svom pozivu prevoditelja njemačkog i u svom odabranom otoku Braču uživam svakodnevno.

„Dobro, ljeti je divno, ali kako je zimi na otoku?“

I onda kreće novo, često pitanje, koje nas sustiže svaki put kad netko čuje da živimo ili nas sretne na otoku: „Dobro, ljeti je divno, ali kako je zimi na otoku?“
U tom pitanju uvijek osjetim blagu dozu sažaljenja, kao da nas zamišljaju zarobljene usred oluje, bez ljudi i sadržaja, dok vjetar šiba prazne ulice.

Istina je, naravno, drukčija.

Zimi na otoku je – odlično! Svi mi ovdje radimo i bavimo se nečim, bilo da je to turizam, poljoprivreda, zanati, usluge ili kreativni poslovi koje nosimo sa sobom online. Osim u samom jeku ljeta i turističke sezone, nema gužvi, nema prometnih kolapsa. Na Braču nema ni semafora – samo je jedan jedini na cijelom otoku! Nema nikakvog zagađenja, ni mora, ni zraka, ni svijetlom, ni bukom! Nakon posla, u slobodno vrijeme, mirna i predivna priroda udaljena mi je doslovce par koraka od kuće. Tako malo mi treba da od kuće dođem na rivu ili do maslinika, da zaokružim dan pogledom na more koje je jednako lijepo i kad je srebrno i kad je olovno.

Naravno, nije sve idealno – niti život na otoku, niti život u Dalmaciji općenito. Ima dana kad jaki vjetar ne staje, kad je trajekt otkazan, kad moraš unaprijed planirati svaki odlazak na kopno. Ima trenutaka kad pomisliš kako je u većem gradu brže i jednostavnije doći do mnogih sadržaja. Ali to su sitne pukotine u jednoj puno većoj slici koja je – za nas – idealna.

Opojni miris otoka

Kad pomislim na otok, prvo što mi dođe u nos — i u srce — jest miris. Nekad me taj miris mora i krša, borovine, makije i sunca znao doslovno opiti. Kad bismo nekad dolazili iz stotinama kilometara daleke Austrije ili iz još dalje Njemačke, taj bi me miris na dolasku potpuno obuzeo. A na odlasku bi mi gotovo parao srce. Danima prije i poslije odlaska s otoka.

Danas, neću reći da sam se na taj fini zrak, pogled na more i sunce navikla, ali sad u njemu uživam na neki drugi način. Taj opojni miris, svjež i slan, pomiješan s onim suhim mirisnim biljem, čistim zrakom i pogotovo suncem, za mene je postao sinonim za vedrinu, lakoću, mir i sigurnost. Kad ga udahnem, imam osjećaj da mi ovdje nitko i ništa ne može nauditi.

Zato, kad nas pitaju jesmo li ikada požalili što smo napustili sve i došli na Brač, odgovor ostaje isti: ne, nismo. Nismo požalili ni u onim trenucima kad je bilo teško, kad je trebalo papirologije, ulaganja, strpljenja i prilagodbe. Jer svaki put kad sjednemo na kavu na suncu, kad se spustimo do mora ili odemo brodom do naše kućice na osami, kad se jednostavno zaustavimo i osluškujemo tišinu, znamo da smo tamo gdje želimo biti.

Mi živimo i radimo tamo gdje drugi dolaze na godišnji odmor.
I za nas je to više nego dovoljno.