Kako sam, radeći sa strancima i gostima iz cijelog svijeta, shvatila da otvorenost ima svoje granice

Hrvatska, gostoljubivost i moj posao

Živim u Hrvatskoj, zemlji poznatoj ne samo po svojoj prekrasnoj obali, nego i po gostoljubivosti. I sama živim od turizma, ali i radim kao prevoditeljica i sudska tumačica za njemački, najviše sa strancima – poslovnim ljudima, vlasnicima nekretnina i doseljenicima.

Ljudi iz različitih zemalja sjede za mojim stolom, borave u mom smještaju i dolaze s očekivanjem da su ovdje dobrodošli. U mom poslu povjerenje nije apstraktna riječ – ono je svakodnevica.

Dugo sam vjerovala da gostoljubivost znači upravo to: srdačno primiti ljude, pružiti im sigurnost i osjećaj pripadnosti te zajedno prolaziti kroz izazove. No s vremenom sam shvatila da postoji granica. Granica nakon koje gostoljubivost više ne povezuje – nego iscrpljuje.

Kada razgovori postanu problem

Iz jedne ugodne poslovne suradnje postupno se razvilo prijateljstvo. U početku su to bili lagani, svakodnevni razgovori. No s vremenom su sve češće dolazile političke teme.

Usputne primjedbe prerasle su u stalne komentare o tome kako je „u Njemačkoj sve loše“, o „onima gore koji vladaju“ i „strancima“. Nije se radilo o različitim mišljenjima – nego o omalovažavajućim, desno‑populističkim, homofobnim i revizionističkim dosjetkama. O vrijeđanju manjina, liberala i stranaca, uz izraze koje ne želim ni ponavljati.

Takve rečenice ne ostaju bez posljedica. One cijele skupine ljudi svode na nešto manje vrijedno ili smiješno – i time diraju ono što mi je temeljno važno: ljudsko dostojanstvo, različitost i vrijednosti pravne države.

Zašto me to osobno pogađa

Cijeli sam život bila „strankinja“ – kao Hrvatica rođena u Austriji u kojoj sam provela prvih 30 godina života, nakon čega sam još 10 provela u Njemačkoj. A sada u Hrvatskoj misle da sam „Njemica“, da nisam „odavde“. Znam kako takvi komentari zvuče kada nisi „među svojima“.

Kada netko zbija „šale“ na račun homoseksualnog para koji upravo sjedi za stolom do nas – a koji su moji gosti – ili kada u šali kaže da bi „bilo bolje da je Hitler sve spalio“, to za mene nije humor. To je banaliziranje nasilja i poruka da ljudi ipak nisu jednako vrijedni (čl. 14 Ustava RH).

A povijest u mojoj obitelji takve poruke čini još težim. Suprugova baka bila je prisilno odvedena u njemački radni logor. Prva supruga i sin moga djeda deportirani su iz Hrvatske. Djed svoju ženu nikada više nije vidio, a sina je pronašao tek nakon trideset godina.

Zbog toga za mene ovakve „šale“ nikada nisu bezazlene.

Granica koju sam morala postaviti

Dugo sam pokušavala prešutjeti, ublažiti, razumjeti. No s vremenom sam shvatila: nije moja zadaća spašavati svaku vezu ni svako raspoloženje.

Moja je odgovornost štititi vlastite vrijednosti, svoj prostor i svoju dobrobit.

Demokratske vrijednosti – poštivanje dostojanstva svakog čovjeka, jednakost, zaštita manjina, sloboda, vladavina prava i pluralizam – moj su unutarnji kompas. A gostoljubivost bez tih vrijednosti za mene gubi smisao.

Ne mogu nekoga iskreno dočekivati, a istodobno šutke sjediti za stolom za kojim se vrijeđaju drugi ljudi.

Gostoljubivost, ali i prema sebi

Zato sam povukla granicu.

Povukla sam se iz krugova u kojima se takvi obrasci stalno ponavljaju. Više ne sjedam za stolove za kojima ljudsko dostojanstvo postaje predmet šale.

Danas znam da imam pravo reći:
„Možda to ne misliš ozbiljno, ali meni to nije smiješno.“
ili:
„Razumijem da imaš drugačiji pogled, ali ovdje je moja granica.“

Za mene gostoljubivost danas znači stvarati prostor u kojem se ljudi osjećaju sigurnim i poštovanim. Ali i biti gostoljubiva prema sebi.

To znači dopustiti si reći „ne“, ustati i otići – i svjesno smanjiti kontakte koji sustavno gaze moje vrijednosti.

Jer gostoljubivost bez granica nije vrlina. Ona je odricanje od sebe.